Print

DIVO SERIJA KONSTANTINA VELIKOG

Written by pavle. Posted in Publikacije

 

Slavoljub Petrović

 

 

 

MEMORIJA I LEGITIMITET - DIVO SERIJA KONSTANTINA VELIKOG

317-318. GODINE

 

 

 

            U starom Rimu imperatorski kult se morao čuvati i nalaziti pristalice među raznim slojevima stanovništva. Jedan od načina da se učvrsti ovaj kult i pretvori u dogmu bilo je emitovanje komemorativnog novca. Neki od carevia ili carica posle smrti su proglašavani za božanstva i u većini slučajeva njihovi naslednici su povodom tog događaja izdavali komemorativni (konsekracioni) novac. Komemorativni novac nikada nije nosio ime cara po čijem je nalogu kovan, ali je očigledno, zahvaljujući natpisu, da je kovan posle smrti vladara čiji je lik prikazan od strane njegovog naslednika. Revers ovakvog novca predstavlja posebnu grupu jer se neki osnovni motivi javljaju u posmrtnim izdanjima bez obzira na vreme kada je novac kovan. Ideološki pritisci od strane oficialne vlasti uzrokovali su da se ovaj tip novca emituje nekoliko vekova od strane različitih careva.

            Jedan od takvih slučajeva je serija konsekracionog novca koji je od sredine 317. do polovine 318. godine emitovao car Konstantin I Veliki (Flauius Valerius Constantinus 306-337.). On je emitovao seriju malih bronzanih novčića , prečnika 16 mm i prosečne težine oko 1,25 grama, na kojima su prikazani Klaudije II Gotski (M. Aurelius Claudius 268-270.), Maksimijan Herkul (286-310.) i Konstancije I Hlor (293-306.). Serija se sastoji od 55 polufolisa ako se saberu različiti natpisi na aversu i reversu, prestave i kovničke oznake. Tako imamo :

19 novčića sa likom Klaudija Gotskog

18 novčića sa likom Maksimijana Herkula

18 novčića sa likom Konstancija Hlora

 

            Ove kovanice trebale su da podstaknu sećanje na te careve kroz legendu i predstave na aversu i reversu ističući njihove velike zasluge za dobrobit naroda (Res publicae).

Sve ovo je imalo za cilj da podigne i učvrsti ugled cara i dinastije čiji je on bio začetnik. U to vreme zemljom je zavladao privremeni mir sklopljen između Konstantina I i Licinija I (Valerius Licinianus Licinius 308-324.) u Serdici 1. III 317. godine.

Tokom rata koji je trajao skoro od početka IV. veka u javnost su sigurno dospele mnoge neugodne informacije o Konstantinu I, njegovom sumnjivom poreklu, i zbivanjima oko smrti Maksimijana. Sam car je bio svestan činjenice da se vlast nije učvršćivala samo oružjem i ratovima nego i propagandom. Pogotovo je ovo značajno obzirom da je Licinije imao mnogo uticajne pristalica u Rimu. Neugodne glasine su upravo kružile tim uticajnim krugovima. Upravo ova netrpeljivost izmedju cara i Rimskih patricija i senator biće jedan od razloga da l0 godina kasnije car osnuje novu prestonicu - Konstantinopolj.

Na svim aversima je prikazana glava cara prekrivane velom preko kojeg je lovorov vencom. Okolo je prigodan tekst.

 Divo 1Divo 2Divo 3

                                               

          Klaudije Gotski                 Maksimijan Herkul                 Konstancije Hlor

 

            Činjenica da je glava pokrivena velom a ne samo sa zrakastom krunom ili lovorovim vencem kao oznakom vlasti ukazuju nam da je u pitanju pokojni car i da je obavljena deifikovanje od strane Senata a samim tim da je nagrađen kipom u hramu i svešteničkom službom.

            Zahvaljujući legendi koja je na aversu znamo kojem je caru posvećen novac obzirom da se portreti ne razlikuju mogo između sebe. Svaki car je dobio i pridev DIVUS ispred svoga imena, tradicionalni naziv za umrle i izdignute među bogove careve.

            Legende su formulisane u dative i dedukativnog su oblika primerene za bogove i završavaju se počasnom titulom. Najćešća počasna titular je OPTIMA IMPERATOR-“Najbolji car”

            Zanimljivo je da se u kovnicama Rim i Siscija kuje novac sa različitim počasnim titulama za sva tri cara.

Klaudije je tako DIVO CLAVDIO OPTIMO IMP(ERATOR)- Sveti Klaudije, najbolji car;

Maksimijan DIVO MAXIMINO SEN(IOR) FORT(IS) IMP(ERATOR)- Sveti Maksimijan stariji večno hrabri car;

Konstancije je DIVO CONSTANTIO PIO PRINCIPI- Konstancije pobočni i savesni car.

            Kovnice u Arelati i Akvileju kuju varijante ovih titula dok Solunska i Treverska kovnica emituju novac sa istim pridevom za sva tri cara OPTIMO IMPERATOR.

            Kao sto vidimo počasni natpis za svakog cara je uniforman. Svi natpisi se sastoje od imena i propratnog prideva. Najkraći aversni natpis koji se javlja je na primercima novca kovanog u Rimu za Maksimijana koja glasi DIVO MAXIMIANO SEN. Dodavanjem prideva SEN(ior) ili IVN(ior) u legendama novca je bio način da se utvrde razlike između dva cara sa istim imenom a koji su vladali u isto ili u približno isto vreme. Kovničar je to osetio i bilo mu je važno da naglasi da je konsekracioni novac namenjen starijem Maksimijanu a ne mlađem. Ovaj mlađi imenjak, poznat kao Galerije (Galerius Valerivs Maximianvs 305-311), umro je 311. i bio je takođe uzdigmut među bogove. Kako ne bi došlo do zabune moralo je da bude naglašeno ko je Konstantinov usvojitel-tast.

            Za razliku od avesra, na kojem je za sve vladare ista slika, samo se tekst razlikuje, na reversima se javljaju tri predstave.

            CAR SEDI

           Divo 4    

Kod ove vrste na reversu je prikazan car koji sedi na kurulskoj stolici. Okrenut je na levu stranu, desna ruka je podignuta a u levoj drži malo žezlo. Glava mu je pokrivena velom. Okolo je natpis REQVIES OPTIMOR(VM) MERIT(ORVM) što u prevodu znači- Ostali od najboljih i najviše zaslužnih (careva). Novac iskovan u raznim kovnicama širom carstva imao je ovaj natpis krači ili duži i različitim mestom razdvajanja.

            Natpis                                                                               Kovnica

REQVIESOPT MER                                                          Trijer

REQVIESOPTIMORMERIT                                                          Akvileja, Rim, Siscija

REQVIESOPTI MORMERIT                                            Arl, Siscija

REQVIESOPTIMORVMMERITOR                                             Trijer

REQVIESOPTIM ORVMMERITORVM                         Rim, Tesalonika

REQVIESOPTIMO RVMMERITORVM                         Siscija

           

           Treba napomenuti da je legenda ispisana u množini a ne u jednini kako bi se očekivalo. Ona ima smisao kada se primenjuje na niz za sva tri cara. Ovo je prilično jedinstveno u Rimskoj numizmatici. Pismeni rimljanin ako bi pročitao legendu na novčiću namenjenom jednom od deifikovanih careva iz serije možda bi u svojoj kesi za novac poželeo da potraži i sazna koji su ostali „najbolji i najzaslužniji“ carevi. Novac sa ovim tipom reversa kovan je u svih šest kovnica širom carstva sa manjim ili većim skraćivanjem.

            Druge dve vrste konsekrativnog novca kovane su samo u kovnici u Rumu i na reversu su prikazani orao ili lav.

            ORAO

Divo 5                                     Divo 6            

            Tradicionalna prestava na novcu umrlih i deifikovanih careva. Orao je simbol Zevsa/Jupitera vrhovnog boga rimskog panteona. Ima centralnu ulogu u ceremoniji posvećenja (consekratio) kojom preminuli car postaje DIVUS. On simboliše uzdizanje duše umrlog cara koji je postao bog. Orao je prikazan na dva različita načina: sa glavom okrenutom na levu ili desnu stranu. Okolo je natpis MEMORIAE AETERNAE .

            LAV  

Divo 7                                     Divo 8              

            Na ovim konsekracionim polufolisima prikazan je lav koji korača na desnu stranu. Kod nekih serija ovog novca iznad lava prikazana je Herkulova toljaga. Okolo je natpis MEMORIAE

 

AETERNITAS.

            Prikazivanje lava na novcu kojem je obeleženo posvečenje cara nije neobično. Kao što je orao simbol jupitera, lav je simbol Herkula. On osim toga na istoku simbolizuje carsku snagu- kao što se vidi na reljefima u Mesopotamiji i biblijskim metaforama.

Osim toga ova dva božanstva su centralne figure u rimskom carskom kultu. Nekoliko decenija ranije Dioklecijan i Maksimijan su tvrdili da su ti bogovi zaštitnici njihovih ličnosti i dve carske kuće, vladajuće na istoku i zapadu, smatrane su Herkulovom i Jupiterovom.

            Nadalje kao što je prikazivanje cara koji sedi na kurulskoj stolici i drži žezlo ističući moć (jednom kao smrtana vladar, a sada kao večni bog), životinje takođe simbolizuju moć. Od početka vremena lav se smatra gospodarem na zemlji kao što je orao gospodar na nebu.

            Legenda na novcu na kojem je prikazan orao ili lav govori da je novac iskovan za „večno sečanje“ na umrle i uzdignute među božanstva careve.

            Postavlja se pitanje zašto je novac kovan za ova tri cara a ne i za druge? Navedeni carevi za koje je novac kovan bili su preci Konstantina. Konstancije Hlor je bio njegov otac, Maksimijan tast-usvojitelj a Klaudije II prastric ali očigledno su postojali i drugi razlozi.

            Primarni razlog, po nekim istraživačima, zašto je Konstantin I kovao novac za ove careve je propagandni. Konstantin pokušava da osnaži položaj svoje dinastije i dobije što veći legitimitet ističući svoje značajne pretke. Ipak neki smatraju da je ovo prilično uprošćeno mišljenje.

            Prvo, u to vreme, prava osnova za imperijalnu moć je podrška legija, koliko je to moguće više. Niko ne bi mogao postati i ostati car isključivo na osnovu njegovog porekla, bez obzira koliko su ti preci bili značajni.

            Sa druge strane, za rimske legije nije imalo značaja nasledna carska vlast. Ovo je možda jedan od glavnih razloga zašto je Dioklecijanov tretrarhijski sistem propao. Nakon smrti Konstancija 25. Jula 306. godine u Jorku njegove legije aklamacijom su izabrali njegovog sina Konstantina za novog cara umesto dogovorom određenog Severa.

            Drugim rečima Konstantinu nije trebala duga linija slavnih predata, odevenih u grimiz, da učini pravosnažnom njegovu carsku vlast. Njemu su to omogućile njegove legije.

            Konstantin kao pragmatičan političar bio je veoma svestan Božanske svetosti a posebno Božijeg besa. Problem se može posmatrati i u ovoj perspektivi.

            „Poštuj oca svoga i majku svoju“ bila je jedna od Božijih zapovesti a novčići su izdati posle Konstantinovog edikta o toleranciji vera. Osim toga ova ideja o poštovanju svojih roditelja bila je jedna od najvažnijih vrlina Rimljana. Na to se odnosi reč PIETAS pa se pitanje komemorativnog novca može gledati i kao na sveti akt.

            Postavlja se pitanje zašto je kovan novac sa likovima ovih careva? Izbor Konstancija je očigledan. On je bio Konstantinov otac. Medjutim, izbor Maksimijana u nizu je malo čudan. U najmanju ruku je blago ako kažemo da on i Konstantin nisu bili u dobrim odnosima. Neposredno pred svoju smrt 310. godine stari car Maksimijan digao je pobunu protiv Konstantina. Bio je proglašen Avgustom po treći put, prigrabio carsku blagajnu ali ga je zet Konstantin I pobedio kod Masile (Marselja). Nakon poraza i zarobljavanja Maksimijan je počinio samoubistvo. Po drugim izvorima Konstantin je naredio da se pogubi.

            Do 310. godine Konstantin je održavao veze sa Maksimijanom ali se sada našao u nezavidnoj situaciji, bio je odgovoran za smrt slavnog i starijeg Avgusta. Izvori nam pokazuju da se Maksimijanovo ime, kao posledica pobune, ne spominje nekoliko narednih godina u zvaničnim dokumentima i na spomenicima. Da bi se ovaj nedostatak u lozi predaka nadopunio pojavljuje se ime Klaudija II Gotskog. Medjutim posle emitovanja ovog novca njegovo ime ponovo srečemo u listi slavnih predaka Konstantina.

            Kao što smo spomenuli nakon smrti nesretnog Maksimijana, Konstantin je odlučio da listi svojih predaka doda Klaudija II Gotskog. Prvi put ovo srećemo u tzv. Panagiriku latina datovanom 310. godine (Pan.Lat. VII 2,1). Ponovo se ova tvrdnja pojavljuje u Istoriji Augusta (SHA Divus Claudius VIII,3). Ova trvrdnja je sumnjiva, međutim to nije bila prepreka da Konstantin ovog cara proglasi za svoga pretka.

            Zašto je Konstantin odlučio da se orodi sa poznatim carem? Njegov otac Konstancije je prilično skromnog porekla i, prema nekim izvorima, njegova majka Helena bila je sobarica kada se Konstancije sa njom oženio. Postoji čak sumnja da su ovi dvoje bili u braku kada se Konstantin rodio.

            Ali zašto Klaudije? Zašto ne Aurelijan (L. Domitius Aurelianus 270-275.) ili Prob ( M. Aurelius Probus 276-282.) koji su takođe poznati carevi. To je tačno, ali su oni bili suviše poznati i popularni i o njihovim precima i potomcima sve je bilo poznato. Izbor cara Klaudija je logičan jer on je bi olićenje slavne pobede na Gotima kod Niša 269. godine i kratkotrajne vladavine koja je malo donosila drugih podataka o njemu.

            Carski roditelji morali su se uzdignuti u red bogova. Za istaknute pretke važno je imati ne samo obične smrtnike nego i svete. O ovome imamo brojne primere. Na primer prvi rimski car Avgust stavio je na svoj novac da je sim DIVUS JULIUS (Cezara) dok je Hadrijan sin DIVUS TRAIANUS a unuk DIVUS NERVE. Konstantin je učinio isto.

            Kao što je navedeno gore u tekstu izbor Klaudija je bio logičan.

  1. 1.Bio je car o kojem je veoma malo poznato,
  2. 2.Nije imao živih rođaka,
  3. 3.Imao je vojničku harizmu i
  4. 4.Uzdignut je među bogove nakon tragične smrti.

    Dakle, ove emisije su imale jasan cilj podsećanja na Klaudija Godskog, Maksimijana Herkila, Konstantina Hlora i njihovog doprinosa očuvanja carstva a samim tim su se veličali i njihovi potomci i potvrđivala legitimnost sukcesije Konstantina I i njegovih sinova.

    Emitovanje bronzanih polufolisa sa ovim predstavama i tekstom uslovljeno je njihovom velikom disperzijom, posebno pri isplati vojnih plata i malih, svakodnevnih transakcija. Srebro je postalo retko posle krize u III veku. Zahvaljujući ovako velikoj upotrebi najširi društveni slojevi imali su kontakt sa ovim novcem koji je veličao Konstantinove pretke, a to je upravo i bio cilj kovanja ovih moneta.

Konstantin neće dugo dozvoliti da imperijom vlada jos neko pored njega. Kada je konačno porazio Licinija 324. godine on postaje jedini gospodar velike imperije kojom će uspešno upravljati sve do svoje smrti 337. godine u vili Ahirona u blizini Nikomedije.

                       

            Literatura:

            Sutherland, C.H.V.; Carson, R.A.G.; Bruun, P.(Edit.): The Roman Imperial Coinage.

v. VII. London, Spink and Son Ltd. 1966.

Howgego, C.; Ancient History from Coins, London-New York, Routledge, 1995.

Cannadine D., Price S.(edit.): Rituals of Royality-Power and Ceremonial in Traditional Societies, Cambridge, Cambridge University Press, 1987.